Odvajanjem toplog i hladnog fluida kroz čvrsti zid, prenos toplote uzastopno prolazi kroz tri faze: konvekcijski prenos toplote u vrućem fluidu, provodni prenos toplote kroz čvrsti zid i konvekcijski prenos toplote u hladnom fluidu. U najčešćem indirektnom izmjenjivaču topline, provođenje i konvekcija su primarne metode prijenosa topline. Vrući fluid prvo prenosi toplinu na jednu stranu stijenke cijevi putem konvekcije, zatim provodi toplinu s jedne strane stijenke cijevi na drugu, i na kraju, druga strana stijenke cijevi prenosi toplinu hladnom fluidu putem konvekcije, čime se završava proces prijenosa topline. Ovaj princip osigurava da tekućine ne dođu u direktan kontakt tokom rada, izbjegavajući unakrsnu-kontaminaciju i čineći ga pogodnim za industrijske primjene koje zahtijevaju visoku čistoću fluida.
Pločasti izmjenjivači topline se sastoje od dvije zavarene ploče formirane postupkom-prešanja. Ugrađeni su unutrašnji kanali za protok toplih i hladnih medija, a ploče su raspoređene tako da formiraju različite petlje za izmjenu topline. S-i-izmjenjivači topline, s druge strane, odvajaju topli i hladni fluid kroz čvrsti zid, pri čemu se izmjena topline postiže prijenosom -na-zid.
Što je veća brzina protoka medija unutar izmjenjivača topline, veći je njegov koeficijent prijenosa topline. Stoga povećanje protoka medija u izmjenjivaču topline može značajno poboljšati učinak izmjene topline. Međutim, negativan uticaj povećanja protoka je taj što povećava pad pritiska kroz izmenjivač toplote i povećava potrošnju energije pumpe. Stoga mora postojati odgovarajući raspon.
